ZNANSTVENI KOLOKVIJ O NADBISKUPU POSILOVIĆU
U petak, 18. rujna 2015. godine, u maloj dvorani Pučkog otvorenog učilišta u Ivanić-Gradu održan je znanstveni kolokvij o nadbiskupu Posiloviću, u organizaciji Udruge Nadbiskup Josip Juraj Posilović
U znanstveni kolokvij uvela nas je Josipa Ilić, tajnica Udruge nadbiskup Posilović, riječima:
„Vaš sam! Hrvat sam! Bogu i svom narodu hoću da živim, vjeru pradjedova naših propovijedam, slogu i jedinstvo svih rodoljuba da štitim!“
Bile su to pozdravne riječi nadbiskupa Josipa Jurja Posilovića upućene 07. srpnja 1894. godine s balkona Nadbiskupskog dvora u Zagrebu hrvatskom puku koji je oduševljeno klicao svom novom nadbiskupu: „Živio! Dobro nam došao!“
Zagrebačku nadbiskupiju i Ivanić-Grad vežu sjećanja na velikana rođena u Ivanić-Gradu – nadbiskupa Posilovića, čije ime nosi i Udruga nadbiskup Josip Juraj Posilović, osnovana vođena uzorom lika i djela nadbiskupa Posilovića.
Neki od ciljeva Udruge su promicanje općeg dobra i dostojanstva ljudske osobe, obiteljskih vrijednosti, briga za očuvanjem kulture, hrvatskog jezika, znanosti, umjetnosti, poboljšanje kvalitete života djece, mladeži i obitelji koje žive u rizičnim uvjetima, poticanje međugeneracijske solidarnosti, promicanje volonterskog rada i brojni drugi.
Nakon pozdravnih riječi gospodina Javora Bojana Leša, gradonačelnika Ivanić-Grada i gospodina Darka Nekića, gradonačelnika Grada Senja, znanstveni kolokvij je moderirao dr. sc. Mile Marinčić, predsjednik Udruge nadbiskup Posilović, uvodno najavivši izlaganje dr. sc. Agneze Szabo.
Profesorica u mirovini Agneza Szabo hrvatska je povjesničarka Težište svojih stručnih istraživanja stavila je na hrvatsku povijest 19. stoljeća, a na održanom kolokviju izlagala je na temu „Zagrebački nadbiskup Juraj Posilović – mecena i dobrotvor Moslavine, ali i cijele Hrvatske“.Život i djelo zagrebačkoga nadbiskupa Josipa Jurja Posilovića (Ivanić Grad 1834. - Zagreb 1914.), odvijao se u vrijeme dubokih socijalnih previranja i ratova. U žarištu njihovih izazova, Posilović je već kao svećenik i profesor u Zagrebu, poslije i nadbiskup (1894.-1914.) prepoznavao bitnosti svoga životnoga poslanja: služiti svome narodu u njegovim životnim potrebama. Značilo je to da će kao svećenik poučavati narod u vjeri, ali i služiti socijalno ugroženima bez razlike staleža i položaja, i na svim područjima svakodnevnoga života. Zato je Posilović pomagao gradnju i rad škola, crkava, samostana, i sirotišta, djelovanje i rad knjižnica i tiskanje knjiga, kao i drugih kulturno prosvjetnih ustanova. Osobito je s ljubavlju i predanošću pomagao gradsku sirotinju i radništvo. O širini i dubini njegova dobrotvorstva, svjedoči i njegova oporuka iz 1912. godine, za Moslavinu, kao i Ivanić grad.
U povodu njegove smrti, gotovo su svi mediji javljali: Za sebe nije trebao mnogo, a ostalo je prikazao Bogu, Crkvi i svome narodu.
Dr. Szabo u svom izlaganju u potpunosti je opravdala naslov teme o kojoj je govorila, oduševivši nazočne svojim govorničkim sposobnostima i količinom podataka o nadbiskupu Posiloviću s kojima ih je upoznala.
Nakon kratke stanke, slijedeći eminentni predavač bio je mons. dr. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski. Razlog poziva biskupa Bogovića na ovaj znanstveni kolokvij, osim njegove stručnosti za navedeno pitanje, jest i poveznica nadbiskupa Posilovića s Gospićko-senjskom biskupijom. Naime, nadbiskup Posilović je prije imenovanja Zagrebačkim nadbiskupom bio biskup u Senjskoj i Modruškoj biskupiji. Mons. dr. Mile Bogović održao je izlaganje na temu „Biskup Juraj Posilović i glagoljica“.
Juraj Posilović bio je svećenik Zagrebačke nadbiskupije, u kojoj nije bilo prošireno staroslavensko bogoslužje, a postao je biskupom u Senjskoj i Modruškoj biskupiji, u kojoj je to bogoslužje imalo tisućgodišnju praksu. Razumljivo je da je novi biskup prihvatio tu praksu. No, u njegovo vrijeme staroslavenski jezik u liturgiji gotovo je svuda ustuknuo pred govornim hrvatskim jezikom, što nije imalo potporu u zakonodavstvu Katoličke Crkve. Nova praksa neizravno je nalazila opravdanje u nedostatku liturgijskih knjiga na jeziku hrvatskih glagoljaša. No, ta isprika je izgubila snagu kada je 1893. godine tiskan upravo tim jezikom i glagoljskim pismom novi misal u redakciji Dragutina Parčića. Taj misal Posilović je svesrdno podržao i naredio svim svećenicima da se u liturgiji njime koriste. U prigodnoj poslanici svećenicima izrazio je svoje mišljenje o staroslavenskoj službi Božjoj i o glagoljici. Misal je naišao na veliku oporbu, pogotovo u župama u kojima je bilo pravoslavaca jer su neki katolici shvatili da je to korak prema prevođenju njih na pravoslavlje. Najviše ih je smetalo što se u Očenašu moli „iže jesi“, dakle onako kako se čuje u pravoslavnim crkvama. Bilo je otvorenih pobuna protiv tog misala. Na narod je najviše djelovala biskupova odredba da se u župama koje ne prihvaćaju misal može služiti samo tiha misa. Nakon toga su malo po malo sve župe prihvatile Parčićev staroslavenski misal.
Uslijedila je rasprava u kojoj su predavači stručno odgovrali kako na postavljena pitanja, tako i davali svoje mišljenje o komentarima koje su pojedini slušatelji dali. Komentari pojedinih slušatelja kolokvija, su uglavnom bili kako su za većinu detalja, s kojima nas je mons. dr. Mile Bogović upoznao, čuli po prvi puta. To dovoljno govori o vrijednosti navedenoga izlaganja.
Po završetku znanstvenog skupa uslijedila je sveta Misa u crkvi sv. Petra u Ivanić-Gradu koju je predvodio Gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović u koncelebraciji sa župnikom župe svetog Petra mons. Josipom Ćorićem, generalnim vikarom Sisačke biskupije i župnim kapelanom vlč. Ivicom Šimunovićem, uz pjevanje župnog zbora. Biskup je u svojoj homiliji progovorio o važnosti Božje riječi, koja je tijelom postala, ali i ocrtao ulogu i značenje staroslavenskog (hrvatskog) jezika i glagoljice u sustavu tzv. svetih jezika. Naime, još na crkvenom saboru u Splitu hrvatski narod govori i piše svojim hrvatskim jezikom. Ono što će se u Crkvi dogoditi tek s Drugim vatikanskim koncilom, mi imamo stoljećima prije.
Biskup Bogović je na kraju zahvalio na pozivu na znanstveni kolokvij izrazivši nadu u daljnju suradnju s Udrugom, a u završnim riječima župnik Ćorić je, uz zahvalu biskupu, istaknuo važnost edukacije župljana o značajnim ljudima naše župe, poput nadbiskupa Posilovića, kao i njegovom doprinosu Crkvi, državi i gradu iz kojeg je potekao.
Dr.sc. Mile Marinčić, predsjednik Udruge nadbiskup Posilović
Josipa Ilić, dipl.oec., tajnica Udruge nadbiskup Posilović
